Piše: Dajana Josipović
Za razliku od Luzitanije, romana koji je nagrađen NIN-ovom nagradom za 2017. godinu, u 2018. Besna kobila je otvorila prostor Atanackovićevom drugom ostvarenju, knjizi sabranih kratkih priča, Čovek bez jezika i druge priče. Kao vizuelni umjetnik, Atanacković sam ilustruje naslovnicu: skulptura ljudskog lika, izvajana mekanim potezima prstiju u oblikovanju obraza i očiju, sa jednom suvom pukotinom preko čela i znatno grubljim i dubokim u predjelu vrata i grudnog koša. Te pukotine u predjelu grudnog koša skulpture čine da s jedne strane, izgleda da je sačinjen od dijelova, koji se, pri nakaradnom i nasilnom insistiranju da se uspostavi cjelina, međusobno povređuju, a opet s druge strane kao da se baš u toj jedinstvenosti usljed nedostatka esencijalne tvari homogenosti, odvajaju jedan od drugog i nalaze pred potpunim raspadom, a pred takvim i raspad vrata i glave, čiji treba da je oslonac. Upravo se oko ovakvog nesporazuma, nesporazuma između pukotina koje su kao ,,praznine koje zjape kao posljedica“ i tama koje se otvaraju između njih, u čijim dubinama ogledajući se, Čovjek nastoji pronaći sakriveno neko Drugo, koje te dijelove ipak povezuje i štiti od raspada, i okupljaju Atanackovićeve misli.
Naizgled jednostavnim književnim izrazom, Atanacković nas uvodi u svjetove najrazličitijih junaka, obilježenih ili inicijalima ili punim imenima, čiji nam se životi, ovako pretočeni u priče učine kao odbljesci svakodnevice u kojoj ničega novog nema. Međutim, u tišini koju sobom donose, kao što je ćutanje pred osluškivanjem kucanja koje se vremenom pretvara u ,,pravu lupnjavu, grebanje i tumbanje“ i dječijeg licemjernog i podrugljivog smijeha sa druge strane pogodnog ogledala dok pripovjedač stoji pred njim, ili kao što je pogled gospodina F. koji ljudsko tijelo, razoreno ugrizom medvjeda, posmatra kao odraz ,,primirja koje priroda nudi čovjeku“, ili pak kao Betino Spera koji zamišlja sopstveno tijelo udvojeno u sitnim rezovima, dok ga nadahnjuje ideja o davanju kao podnošenju veličanstvene žrtve vječnosti, kojom će biti ne uništen, no ,,večno konzumiran“, Atanacković progovara o modernom čovjeku o čijem unutrašnjem stanju ne mora da progovori nužno Riječ, no i svaki njegov pogled i misao kojima gradi svoju stvarnost i ogleda se u njoj.
Ogledanje koje se u Atanackovićevim pričama daje u najrazličitijim pojavnim oblicima, podrazumijeva potrebu za mogućnošću dobijanja realnog utiska o postojanju kao takvom, za mogućnošću da se spozna, sagleda, osvijesti, uvjeri u osviješćeno i da se tim objektom ovlada. Interesantno je što se i junaci koje smo već spomenuli, a dalje i Đirolamo Segato, čiji se „Neobičan slučaj” povezuje sa njegovim eksperimentom nad ljudskim i životinjskim umirućim tijelima, ubrizgavajući u njih svoju ,,tajanstvenu, okamenjenu tečnost“ u jedinom nastojanju da njihova tkiva steknu čvrstinu koja bi činila te leševe lijepo očuvanim, ogledaju upravo u tijelu, koje kao fenomen dobija važno mjesto u Atanackovićevoj prozi. Susret sa onim u čemu se ogleda naše trajanje, sa tijelom koje stari i propada, koje na sebi zadržava trag svakog unutrašnjeg i spoljašnjeg napora, čini da se Atanackovićevi junaci zamisle nad paradoksalnošću razvojnih linija tog propadivog i onoga što je u njemu sadržano. U poremećenoj strukturi, u narušenoj prirodi, u svakom obliku disbalansa oni vide obrise samog procesa trajanja, prolaska i završavanja kao takvog. Nesvjesno vođen sebičnom potrebom da opstaje, u društvu ,,žednom sistematizovanih znanja i klasifikacija“, u Atanackovićevom čovjeku se pobuđuje potreba da ovlada sopstvenim entitetom, da nadvlada prirodu i pobijedi Vrijeme.
U ovakvoj borbi, u svoje junake, Atanacković ugrađuje krik protesta, koji se, uvijek kao slučajno, suprotstavlja toku. Njegov građanin koji je stao i zbunjeno gledao u svoj sat na ruci, kao u napravu koja ,,vezana kao da ga drži za nešto“ i posmatrač koji uporno konstatuje ,,ostaće on tu” skoro pa zarobljen, sugerišu upravo bunt protiv roka i ritma trajanja u čijim granicama jedino može da se ostvaruje, a koji su apusrdni u svojoj istosti nad različitim. Ovim, Atanacković jasno proširuje problematizovanu kategoriju vremenskog, definišući trajanje kao konstantu, ali i paradoksalno insistiranje na ispunjavanju tog istog trajanja koje, kao konstanta, ne može da se izgubi, ni onda kada se stane, odnosno kada se učini da se čovjek suprotstavlja pravilu. Da ta pravila često znaju biti nelogična, potpuno neprirodna, ali i nepobitna ako postoji htijenje da se opstane u jednoj sistemskoj zajednici, Atanacković sugeriše razlikom u godinama, koja se podvrgnuta istim pravilima, objašnjava ugovorom kao simbolom čovjekove opsesivne potrebe da, ne samo ovlada Vremenom, no da postane njegov vlasnik, da njim trguje.
Iako se na prvo čitanje može učiniti da „Roberto i Vinčenca‟, kao ljubavna priča neuspješno traga za svojim mjestom u zbirci, Atanacković njome zapravo daje oblik jednoj važnoj suštinskoj određensti: osuđenosti bića na biće. U Vinčencinom strahu pred onim što izranjanju, iz duboke vode u koju želi da skoči, prethodi, u njenom strahu pred nesagledivom tamom koji pobjeđuje nakon što Roberto skoči za njom i zagrlivši je izađe na površinu, ne oslikava se poražavanje ili nestanak tame, kao stvarnosti. Naprotiv, ona ostaje apsolutno ista, konstanta, kao što je konstanta i ono njeno trajanje, ali se preživljavanje vezuje za smisao koji u njoj vidimo, nalazeći svjetlo u kojem se ogledamo. Da čovjek opstojava kao biće kojem je Drugi potreban, da bi posvjedočio koraku i da se stvarnost ne bi opirala korigovanju, svjedoči i „Nestajanje profesora Petrovića‟, samca koji u tišini koja ,,poništava osećaj pripadanja“, postaje svjestan automatizovane redovnosti svakog svog jutra i kojeg osjećaj uznemirenosti čini da preispita sadržajnost sopstvenog života.
Komunicirajući sa književnošću, svoju stvarnost čovjek ogleda u tuđoj Riječi, prisvajajući je, kao što su se u monolozima gospodina N, junaka priče „Fragmenti” ogledali njegovi slušaoci, posmatrajući u njima sopstveni izraz, i u kojima su pronalazili uvijek nešto što ih se ticalo, iako nisu njima bili upućeni. Ali, tog Drugog, u sopstvenim, ali i u pukotinama izvan čovjeka valja osjetiti, svim čulima, valja razviti posebnu senzibilnost za zajednički jezik, koji ne postoji nužno na Izgovorenom ili Napisanom. Valja predosjetiti svaki trzaj, prepoznati svaki gest ako čovjek bez straha želi da se s njim razumije i u njemu ogleda u svojim tamama, jer dok god bude čekao jasnost, što u riječi najčešće priželjkuje, čovjek će se raspadati, baš kao neuspjelo izvajana skulptura.
ČOVEK
BEZ JEZIKA I DRUGE PRIČE
Dejan
Atanacković
Besna kobila, 2018.
129
str.
