Prošle su već četiri decenije od Ćopićeve oporuke: Zbogom, lijepi i strašni živote!
Lijepi i strašni živote, danas sa nama ovdje nije ni Goran Petrović, bližnji, pisac tolikih čarolija, znalac tajni o sitničarnicama i o najkrupnijim događajima ovoga, i onoga svijeta, o lijepim i strašnim stvarima.
Lijepi i strašni živote, kako je Branko Ćopić otišao iz ovog svijeta više govori o onima zbog kojih je morao da ode, nego o njemu samom. On je sve činio da ovaj svijet učini boljim, a ovaj svijet je, pokazujući svoje strašno lice, sve učinio da se oslobodi tog svog dobrotvora.
Kad sam prvi put čitao priče Branka Ćopića, čudio sam se koliko su one, još prije tog čitanja, na mene uticale, koliko su te priče bile moje. Ćopić je svojim vedrom zahvatao iz onog arhetipskog bunara u kom naš narod čuva sve blago srpskoga jezika, a nad kojim i mi možemo da se oglednemo, i po mjeri svog dara da zahvatimo – tako se ostvaruje taj uticaj u književnosti, i u životu.
Jednako i sada, kad prvi put otkrivam neke nove knjige, i neke druge autore, nalazim da su i oni na mene uticali prije nego sam ih čitao – kako je to uopšte moguće, a to se odista događa. Da se to provjeriti, ali se ne da razumjeti.
Zahvaljujem članovima Žirija koji su me svojom odlukom obavezali da se ponovo vratim tim autorima i njihovim knjigama. Prije drugih, da se ponovo vratim Branku Ćopiću, čija dobrota je utkana u naivne postupke njegovih junaka.
Red je da zahvalim i mojim junacima, likovima koje sam u ovim kratkim pripovijetkama zastupao, i u njihovo ime ja sam sada ovdje. Hvala Niku, Spasoju, Juliusu, Makariju Markoviću Markanu, Kiru, Raskoljnikovu i Babi, Kafkinom dvojniku, Borhesovom imenjaku, Danilu Šestom, i drugima. Svi su oni izašli iz svojih autentičnih pripovijedaka i umiješali se među građane. Sada oni žive zajedno sa drugima, sa jednako prava na život.
Lijepi i strašni živote, sve te pripovijetke, imaju svoj realni, mistički život, jer one su postojale oduvijek, ja sam ih samo preuzeo i zapisao, u najkraćem obliku, one su bile žive i prije toga čina, mislim na njihovo intuitivno iskustvo koje ostavlja žig transcedentnog.
Lijepi i strašni živote, pisac samo pokušava da vrati sjećanja koja su zauvijek izgubljena, i nužno, ta sjećanja počinju da liče na izmišljene priče, zadobijaju formu fantastike. Iako sam svaki put pokušavao da napišem neku realističku priču, zaglavio bih u maštarijama. To je zapravo nadomještanje onog što je preoteo zaborav, kao neka vrsta stalnog umiranja i prevazilaženja sebe, jer čovjek sebe u potpunosti prevaziđe jedino kad umre.
Lijepi i strašni živote, svi ti likovi su oživljeni sa manje ili više uspjeha, a to je bilo moguće jer su oni prošli kroz iskustvo smrti, što oni, na neki svoj način svjedoče – ja bih taj književni postupak nazvao mističkim realizmom kao formom fikcije, a fikcija lijepoj književnosti daje pečat stvarnog.
Hvala i čitaocima koji se malo pomalo udružuju sa ovim znanim i neznanim junacima u nastojanju da prevaziđu svoje mogućnosti, i da uz pomoć likova iz ovih pripovijedaka ispričaju svoju priču koja je po prirodi pripovijedanja svaki drugi put drugačija, kao da se događaji ponavljaju kao u knjigama, a događaji, zapravo, stoje u mjestu. Odavde se vidi kako su nepomični, i neporočni, jer se oni ne tiču ljudi, događaji su paralelna stvarnost u kojoj jurodivi nalaze puni smisao, a obični ljudi samo ispunjavaju, laički rečeno, prirodni zakon postojanja i nepostojanja, u ovome svijetu po kome još putuje kuga s kosom i oni konjanici što Crni su im konji, crne potkovice, dok mi razmišljamo o zlatnoj paučini i srebrnoj magli Ćopićevih priča.
U pričama je ona životodajna, spasonosna riječ koja bijaše na početku, i iz koje je sve nastalo. Ono zrno pšenično, koje, ako ako li umre, mnogo roda rodi.
